Danas sam nakon škole čučao u kutu dvorišta gledajući djeda kako mijenja užad za ljuljanje. Ta ljuljačka, vezana između cedrovih stabala s urea vrećama i plastičnim konopima, bila je sa mnom sedam godina.
Sjećam se kad sam prvi put sjeo na njega, morao sam stati na prste da dosegnem tlo. Djedove su ruke bile velike i tople; uz nježno guranje, vjetar je ispunio moju malu cvjetnu suknju. "Više!" Vikala sam, čvrsto stežući užad, gledajući tlo ispod koje se čini blizu i daleko, poput vožnje letećeg čamca. Tada sam uvijek osjećao da ako zamahnem dovoljno visoko, mogu dotaknuti šećernu vunu skrivenu u oblacima.
Kasnije su užad za ljuljanje urezala duboke utore u debla, a moja su stopala mogla čvrsto dotaknuti tlo. Jedne ljetne noći zanjihala sam se dok sam slušala djeda kako priča o Velikom medvjedu, dok mi je suknja dodirivala rosom-cedrovo lišće, osjećajući se hladno i osvježavajuće. Odjednom sam shvatio da se drvena daska koju je nekoć trebalo gurnuti da bi se pomaknula sada može lagano gurnuti u zrak.
Nakon što sam danas promijenio užad, sjeo sam na njega sam. Zalazeće sunce bacalo je dugu sjenu, poput tanke žice harfe. Zatvorio sam oči i zanjihao se do najviše točke, čuvši kako mi vjetar šapuće u uho: "Gledaj, sada možeš sam letjeti." Luk ljuljačke krije tajnu rasta od djeteta koje je trebalo gurati do tinejdžera koji može kontrolirati vlastiti ritam.
Kad sam sletio, vidio sam da su se tragovi užeta na deblu produbili. Ti tragovi koje je vrijeme istrošilo bili su zapravo stihovi poezije napisani u djetinjstvu.